Tarik Ibrahimpašić je alumnista naše Fondacije, trenutno na doktorskom studiju iz oblasti hardverske sigurnosti (Hardware Security) na Tehničkom Univerzitetu u Minhenu, fakultet za elektrotehniku i informacione tehnologije, odsjek za elektronsku automatizaciju dizajna (Electronic Design Automation).

Tarikov model za uspjeh koji primjenjuje je pronaći ono što stvarno voliš, da bi to mogao raditi sa strašću, te u konačnici postati uspješan u tome.

Dragi Tarik, lijepo je opet stupiti u kontakt s tobom nakon određenog vremena. Hajdemo za početak premotati vrijeme unazad, pa se prisjetiti nekih važnijih detalja i odluka u tvome životu. Kao učenik osnovne škole, a potom i koledža, bio si svestran i a jednako uspješan u svim poljima. Odakle ljubav prema elektrotehnici, ugrađenim (embedded) sistemima, automatici, robotici i sl. granama elektrotehnike? Zašto si odlučio baš to studirati i zašto baš u Sarajevu na IBU?

Sve je počelo već u osnovnoj školi kad sam se prvi put susreo sa fizikom. Tokom srednjoškolskog obrazovanja je ta zainteresiranost još vise ojačala, a pogotovo je prednjačio dio fizike vezan za elektrotehniku. S obzirom da mi je i matematika bila u istoj mjeri draga, odluka za fakultet je pala na elektrotehnici kao najboljem spoju tih dviju ljubavi. IBU se u to vrijeme činio kao pravi izbor za nastavak školovanja iz više razloga,  a prvenstveno zbog kvaliteta nastave i akademskog programa. Pored toga, nastava na engleskom jeziku mi je odgovarala s obzirom da mi je i srednjoškolsko obrazovanje bilo na istom, a uz to je i otvarala vrata raznim mogućnostima nakon samog obrazovanja što se pokazalo od velikog značaja u nadolazećem periodu.

Elektrotehnika obično predstavlja bauk i jedan od najtežih studijskih programa svim studentima diljem svijeta, a ti si bio najbolji u svojoj generaciji upravo u toj oblasti te na kraju imenovan zlatnim studentom. To je zaista veliki uspjeh. Šta je tajna tvog uspjeha? Odakle motivacija za konstantnim radom i učenjem koji su te doveli do takvog jednog uspjeha?

Sama motivacija proizilazi iz velike zainteresiranosti za elektrotehniku. Samim tim i učenje postaje zapravo interesantan proces, pa se i ne osjeti u tolikoj mjeri, te samo po sebi postane motivacija. Ukoliko u tu jednačinu dodamo i lijepo okruženje, lijepe uslove, kao i podršku roditelja i prijatelja, uspjeh dođe sam od sebe kao proizvod svih tih faktora.

Kakav je osjećaj biti proglašen zlatnim studentom svoje generacije? Možeš li podijeliti s nama taj doživljaj i iskustvo?

U izboru za zlatnog studenta u mojoj generaciji je bilo još nekoliko veoma izvrsnih studenata. Uz malo sreće je meni pripala čast da ponesem tu laskavu titulu. Svakako je lijep osjećaj ponijeti titulu najboljeg studenta, ali bih želio istaknuti da je i čitava generacija bila dosta uspješna, što je vjerovatno bio i jedan od razloga da jedni druge bodrimo i motiviramo još i više za uspjeh.

Trenutno si na doktorskom studiju u Njemačkoj, a tamo si završio i Master studij i pronašao posao. Zašto si odlučio otići iz BiH? Šta te privuklo u Njemačkoj? Koliko su zapravo bolji uslovi nego u BiH? Kako porediš njihov i naš obrazovni sistem, te na koncu također naš i njihov sistem rada u industriji?

Njemačka se činila/čini privlačnom iz više razloga. Prije svega su to mnogobrojnije mogućnosti što se tiče oblasti elektrotehnike, te razne prilike za praktičnu primjenu stečenog znanja. Što se samog obrazovanja tiče, osjeti se mala razlika u nastavi pošto su profesori veliki eksperti u svojim oblastima, pa tako dosta lakše prenesu strast za te oblasti na studente. Međutim, usudio bih se reći da se i u BiH može steći veoma kvalitetno znanje, a pogotovo u današnjim vremenima kad se dosta kvalitetnih sadržaja vezanih za nastavu lahko može naći na internetu.

Tokom dosadašnje naučne karijere susretao si se sa različitim prilikama za angažman u akademskim vodama ali i u industriji. Gdje zapravo više vidiš sebe? Da li se više vidiš u industriji, ili pak u akademiji kao univerzitetski profesor? Kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Tokom svoje kratke akademske i profesionalne karijere sam većinom težio ka industriji, s tim da sam sticao iskustvo i u akademiji. Industrija je privlačna i specifična iz razloga što zahtijeva primjenu u stvarnom svijetu, što je ogromno polje za inovaciju i inžinjering, gdje uslovi nisu zapravo idealni kao što ih akademija predstavlja. Sličan je plan i sada; primijeniti naučeno u stvarnom svijetu (industriji), pa onda u nekom kasnijem periodu prenijeti to znanje i iskustva u akademiju. Međutim, planovi ponekad znaju odstupiti od početnog cilja, tako da ćemo vidjeti sta će vrijeme donijeti sa sobom.

Spomenuli smo tvoj odlazak iz BiH, a sada nas zanima tvoje mišljenje: Zašto omladina sve više i više odlazi negdje vani,  je li to nužno za uspjeh? Smatraš li da se može uspjeti u BiH?

U zavisnosti od struke, odlazak u inostranstvo može nuditi više mogućnosti za napredovanje i sticanje znanja i iskustva. Ipak, za određene struke nije neophodan odlazak u neku drugu zemlju, što se uveliko pokazalo u proteklom periodu kada je lokacija za dosta poslova postala irelevantna. Iz tog razloga sam mišljenja da se svakako može uspjeti u našoj dragoj BiH, te možda čak i kvalitetnije živjeti nego negdje drugdje.

Da li se rado sjećaš svoga boravka u studentskom domu i članstva u Fondaciji Izvor nade? Da li si zadovoljan onime što je Fondacija pružila tebi i tvojim vršnjacima u prve tri godine tvoga studija? Šta Fondacija tebi zapravo znači danas?

Fondacija predstavlja jedan lijep period u mom životu, jer je to mjesto gdje sam se upoznao i živio sa dosta dragih ljudi, te dosta lijepih uspomena ponio iz svojih studentskih dana. Povrh toga, Fondacija mi je pružila lijepe uslove da napredujem, kako na akademskom/profesionalnom planu, tako i na ličnom. Danas je to mjesto gdje se vrlo rado vraćam da oživim uspomene, kao i da vidim sve te krasne ljude koji su tu.

Za kraj, koja je tvoja poruka našim stipendistima i generalno mladim ljudima? Kako mogu postati uspješni i korisni članovi zajednice?

Prije svega bih im savjetovao da pronađu ono što stvarno vole, da bi to mogli raditi sa strašću, te u konačnici postali uspješni u tome. Uvijek rado citiram jednog od mojih uzora, Nikolu Teslu, te bih sa njegovim citatom i završio ovaj intervju: „Čovjek je rođen da radi, da trpi i da se bori. Ko tako ne čini, mora propasti.“

Tarik Ibrahimpašić (Bihać) – Dodiplomski studij elektrotehnike na IBU – sa vanrednim prosjekom ocjena 10.0. Master studij završio na Tehničkom univerzitetu u Minhenu (TUM), Njemačka, gdje i trenutno PhD kandidat. Slobodno vrijeme voli provoditi u prirodi i na putovanjima.