Mogu li se fakultetske obaveze uskladiti sa sportom ili aktivizmom? Kod nas važi da su uspješni studenti angažovani studenti, pa smo pitali dvoje koji to znaju iz prve ruke. Usama Khedr rođen je u Siriji, a u Travnik je stigao kao dječak. Danas je student treće godine medicine na Univerzitetu u Sarajevu. U domu je vršnjački mentor, a bio je i koordinator projektnih aktivnosti Fondacije. Melika Kotorić iz Tešnja studira mašinstvo na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Kapitenka je seniorki Ženskog rukometnog kluba „Bosna”, a u protekloj godini pronašla se i u ulozi trenera. Odgovorili su vlastitim riječima. Dvije priče, isto pitanje.

Usama Khedr, tri godine na papiru

Tri godine u domu na papiru ne izgledaju kao puno. A kad pokuša sabrati ljude koje je upoznao, prilike koje je dobio, strahove koje je prevazišao i uspomene koje je stekao, Usama kaže da ima osjećaj da je ovdje živio Bog zna koliko, a opet kao da je tek jučer došao. Djetinjstvo mu je obilježio rat i s porodicom ga doveo u Bosnu i Hercegovinu, gdje je krenuo skoro od nule. Trebalo je učiti novi jezik i sustizati gradivo koje su vršnjaci odavno savladali.

Iako sam se trudio, uvijek je negdje duboko postojala sumnja jesam li ja uopće sposoban. Kao stranac, često sam imao osjećaj da moram raditi deset puta više samo da bih bio viđen. Ta sumnja me pratila i kada sam, ni sam ne znam kako, upisao Medicinski fakultet u Sarajevu. Govorio sam sebi: „Usama, jarane, jesi li ti normalan? Šta sebi radiš?” Nadao sam se da ću samo položiti ispite, i to uz dosta nafake i Allahove pomoći.

Prije doma je stalno slušao kako u Bosni nema prilika i kako svi trebaju ići vani. Priznaje da je i sam počeo vjerovati u to.

A onda sam došao u dom Fondacije Izvor nade i shvatio koliko sam bio u krivu. Nisam ni znao da ovakvo mjesto postoji, a kamoli da postoji u Bosni. Sve što je meni trebalo, kao momku punom mana, nesigurnosti i strahova, nalazilo se upravo ovdje. Prvi put nakon deset godina osjećao sam da sam prihvaćen. Da pripadam. I tad sam shvatio da ovo što dom nudi vrijedi zlata. Pa sam odlučio da ću probati sve.

Probati sve značilo je prijaviti se na svaki projekat i prihvatiti svaku priliku, nekad noseći stolove nakon događaja, a nekad čitav projekat na svojim leđima. Sve to uz medicinu, gdje ponekad nema vremena ni da se pogleda u ogledalo.

Bilo je neprospavanih noći, odgođenih druženja i trenutaka kada sam mislio da sam pretjerao. Ali sam uspio. Položio sam ispite. Volontirao sam. Bio sa društvom. Živio. I shvatio da ništa nije nemoguće ako postoji želja, dobra organizacija i ljudi koji vjeruju u tebe.

Najljepše uspomene, kaže, nastale su baš onda kad ima milion ispita, a on na STEM kampu u tri ujutro ganja djecu da konačno odu spavati, ili kad na ljetnom kampu Mreža dane i noći provodi s drugim studentima. Ovdje je upoznao ljude koji su, njegovim riječima, „dobri, jaki i iskreni”, a dio toga su nekako prenijeli i na njega. Da mu je neko prije nekoliko godina rekao da će studirati medicinu, voditi timove, organizovati projekte i raditi s djecom, počeo bi plakati od smijeha. Budućim studentima zato ostavlja poruku:

Ako sam ja, momak sa ogromnim strahovima, bez jezika, sa rupama u obrazovanju i minimalnim očekivanjima od sebe, uspio pronaći svoje mjesto, onda vala možete i vi. Kad uđete u ovaj dom, zastanite na trenutak. Udahnite. Pogledajte oko sebe. I živite. Iskoristite svaku priliku koja vam se pruži, sa strahom ili bez njega. Samo krenite.

Melika Kotorić, dva terena

S rukometom je počelo gotovo slučajno, kada je kao dvanaestogodišnja djevojčica zakoračila na teren. Prolazna dječija znatiželja prerasla je u disciplinu i, kako kaže, način života. Odrastala je zajedno sa svojim klubom, do kapitenske trake seniorske ekipe u Prvoj ligi Federacije BiH. Sezona u kojoj su osvojile titulu viceprvakinja Federacije donijela je najveći rezultat u historiji kluba. Stigla su i lična priznanja. Sportski savez općine Tešanj proglasio ju je najuspješnijom sportistkinjom seniorkom, a dobila je i priznanje za sportsku nadu Zeničko-dobojskog kantona.

U rukometu ništa ne nastaje samo od sebe. Svaki gol je nastavak povjerenja, svaki potez rezultat razumijevanja koje se gradi godinama. Zato i svoje lične nagrade ne vidim kao izdvojene trenutke, već kao završnu sliku zajedničkog rada koji se u datom momentu samo predstavi jednim imenom.

Drugi teren joj je mašinstvo. U srednjoj školi stekla je zvanje mašinskog tehničara za kompjutersko upravljanje mašinama, a danas studira na Fakultetu prirodnih i tehničkih nauka Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, na engleskom jeziku. Oba terena, kako je sama napisala, „traže preciznost, posvećenost i spremnost da svakog dana budete bolji nego jučer”.

Za mene mašinstvo nije samo profesija kojoj težim. Ono je način mog razmišljanja, sposobnost da u svakom izazovu tražim rješenje i vjera da se najveće ideje rađaju upravo iz upornosti.

Na tom drugom terenu igra se u tišini vlastitih odluka, bez zvuka publike. Prva godina donijela je odlazak iz poznate sredine i stalna putovanja, jer su se između dvorane u Tešnju i sarajevskih predavaonica ispriječili kilometri. Mnogo se toga rješavalo u hodu, između utakmica i obaveza, uz podršku i razumijevanje njenog trenera.

Iza mene je akademska godina koja nije bila savršena, ali je bila stvarna i moja. Donijela mi je više obaveza nego što sam očekivala, ali i više snage nego što sam znala da imam. Naučila me da rješenje uvijek postoji, ali da prvi korak mora biti moj. Sigurna sam da je bilo lakših perioda za sport i školovanje, ali ovaj je postao moj dokaz da „lakše” nije jedini put. Možda najtačnije što mogu reći o sebi jeste da moje tijelo mora biti u pokretu da bi moj um bio miran. Tada Melika najbolje funkcioniše.

Pred useljenje joj je najveća nepoznanica bila kako dijeliti prostor s ljudima čija je imena tek čitala, a lica još nije poznavala, dok su komentari o „težini” života u domu samo pojačavali nesigurnost. Vrlo brzo je, kaže, shvatila da je stigla na mjesto koje pruža podršku, gdje se uči slušati druge, ali i bolje upoznati sebe. Sport ju je naučio i nešto što nosi izvan terena.

Motivacija je lijepa, ali prolazna. Disciplina je ona koja ostaje kada motivacija utihne. Upravo zahvaljujući njoj čovjek nastavlja i onda kada nema aplauza, kada rezultat kasni i kada se čini da je cilj daleko.

Kada bi mogla razgovarati s Melikom od prije godinu dana, podsjetila bi se pitanja koja su joj se tada neprestano vrtjela po glavi. Hoće li položiti prijemni? Hoće li uspjeti uskladiti fakultet i rukomet? Hoće li dobiti stipendiju? Hoće li biti primljena u studentski dom?

Danas joj mogu odgovoriti na svako od njih, i svaki odgovor je pozitivan. To mora da je hrabrost da napraviš prvi korak. A kada ga napraviš, samo igraj, u svakom smislu te riječi.

Odgovor na pitanje s početka stigao je u njihovim rasporedima i u ponekoj neprospavanoj noći koja se isplatila. Naše je da se pobrinemo da prilika ne nedostaje. A ostalo studenti ponesu sami.