Kao da je lopta, sunce je odskočilo visoko iznad horizonta i nesebično grejalo zemlju svojim zracima. Primetila je to jedna devojčica koja se u tom trenutku nalazila u Sarajevu, daleko od svog rodnog grada, u potrazi za budućom ja.

Pri završetku intervjua za fakultet, imala je još jedan zakazan intervju, za studentski dom „Izvor nade“. Iako je prvi intervju prošao dobro, kao i prijemni za željeni fakultet, nije dala sebi da se raduje, već se zadala da pobedi u izmišljenoj trci ko će više da se sekira. Puna stresa, iščekivanja i pritiska da pokaže svoje znanje, užurbanim koracima kretala se prema vratima doma. Preko puta vrata jedna vrba se njihala uz ritam vetra, njeno omiljeno drvo, a jedva da ga je primetila. Ušla je u dom i udario ju je neki prijatan, nostalgičan, slatkast miris. Ni na to, u tom trenutku, nije obraćala pažnju. Imala je svoj cilj i užurbano se kretala prema njemu, kancelarija 017.

Pošto je došla ranije, rekli su joj da sačeka da se završi intervju s drugim kandidatom i preusmerili je u kafeteriju. Ulazeći, primetila je devojku koja je sedela tu. Devojka je osetila da je gleda i pozvala je da sedne kod nje. Počele su da pričaju. Imala je osećaj kao da je zna ceo život. Počela je da joj priča sve svoje brige i probleme, a devojka je strpljivo slušala, s blagim osmehom na licu. Slušala je kako brine da li je upisala pravi fakultet, da li će biti primljena u dom, ko će joj biti cimerka i još dosta sličnih pitanja. Postavljala ih je neumorno, jedno za drugim, tražeći savete od te zrele, a mlade devojke.

Rekla joj je da se prvo smiri i preusmerila pažnju na žalosnu vrbu preko puta doma. Rekla joj je da je to njeno omiljeno drvo, pa je devojčica osetila još veću povezanost i njene savete shvatila ozbiljno. Govorila joj je kako sve dođe na svoje, kako svakoga njegova nafaka čeka. Pričala joj je o svom iskustvu i uspesima: kako diplomira za samo mesec dana, kako je našla stručnu praksu u firmi u kojoj će se zaposliti, pokazala joj je i stan koji je gledala s cimerkom, a sve to dok se svako malo pozdravljala s ostalim studentima iz doma. Devojčica je gledala s oduševljenjem i razmišljala kako ta devojka živi njen život iz snova.

Imala je još više pitanja, ali je strpljivo slušala šta devojka još ima da kaže i sebično sve pamtila: ne juri za perfekcijom od prvog dana, treba ti prvo da se prilagodiš. Uči redovno. Ne ustručavaj se da postavljaš pitanja. Organizuj svoje vreme i sve ćeš stići. Iskoristi svaku priliku koja se nađe pred tobom. Svako ima svoj tempo, nemoj da se porediš sa drugima. Nemoj da se plašiš grešaka, jer svaka greška je uspeh. Uživaj u tom periodu i daj sebi oduška kada osetiš da ti je to potrebno. Furaj mala sredinom, sa osmehom.

Ta devojka je, ustvari, bila starija verzija devojčice. Shvatila je da je našla ono što je tražila u Sarajevu, svoje ja. Tri godine mogu dosta da te promene i preoblikuju u odraslu, zrelu osobu. Devojčica je shvatila da je sve o čemu sanja zapravo i dostigla, i više od toga. Pa tako, draga devojčice, kako sam ja mogla, možeš i ti!

Dragi budući stipendisti,

Sada kada ste na raskrsnici svog života i kada sve izgleda tako neobično i daleko, želim vam prije svega izraziti dobrodošlicu u naš Studentski dom „Prof. Fikret Hadžić“, mjesto u kojem riječ „dom“ dobija svoje pravo, istinsko značenje. Kako biste iskoristili sve pogodnosti doma, dozvolite da vam uputim nekoliko savjeta i prijedloga.

Neka vam studentski dom zaista bude druga kuća. Ponašajte se i živite onako kako biste živjeli u svom domu. Prema ljudima u domu, bilo da su uposlenici ili stipendisti, odnosite se kao prema članovima svoje porodice. Sa svima gradite lijepe odnose i svakome ukažite puno poštovanje. Kod svakoga pokušajte izvući njegove najbolje osobine i potrudite se naći opravdanje za tuđe greške. Nije svaka greška namjerna i nije svaka usmjerena protiv vas. O eventualnim greškama i problemima razgovarajte, jer se većina stvari može riješiti lijepom pričom, uz osmijeh i fildžan kahve.

Budite jedni drugima podrška i radujte se uspjehu svojih prijatelja. Uzalud su uspjeh, nagrade i priznanja ako ih nemate s kim podijeliti i ako se niko ne raduje zajedno s vama. Razvijajte se zajedno, unapređujte jedni druge i takmičite se u dobru. Ovo posljednje izuzetno je važno, jer stvara lijepu, zanimljivu i dinamičnu atmosferu u domu. Takav pristup podiže ambicije i zajednice i pojedinca, a kada su ambicije velike, i rad potreban da ostvarite svoje snove postaje zanimljiviji, pa ćete lakše preuzeti svoje odgovornosti. Ali uvijek igrajte fer, a ego izbacite iz jednačine, jer je cilj da pobjeđujemo zajedno.

Istinski čuvajte prijateljstva koja stvorite u domu i Fondaciji, jer je to nešto neopisivo, nešto što će trajati čitav život. A zaista su divna ona prijateljstva koja traju dugo. Trudite se u svim aspektima života, jer će vaš trud biti viđen i nagrađen; trud se uvijek isplati. I nemojte podcijeniti nijednu priliku da učinite dobro, niti ijednu priliku za stvaranje lijepe uspomene.

Ne bojte se novih situacija i novih ljudi, jer upravo će iz tih nepoznatih izrasti najljepše priče vašeg studentskog života. Dom će vam dati mnogo više od krova nad glavom. Dat će vam ljude koji će vas razumjeti, podržati i podsjetiti vas na to ko ste kada to sami zaboravite. Iskoristite svaku aktivnost, svako predavanje i svako druženje koje vam Fondacija i dom organizuju, jer iza svake takve prilike stoji želja da izrastete u bolju verziju sebe.

Budite zahvalni na ovoj šansi koju imate, jer je mnogi nemaju, i tu zahvalnost pretvorite u rad, trud i dobro koje ćete činiti oko sebe. Ne dolazite ovdje samo da završite fakultet, nego da izgradite karakter, steknete prijatelje za čitav život i postanete ljudi kojima će se vaša porodica, dom i Fondacija ponositi, ali i na koje će se moći osloniti kada to bude trebalo.

Mnogo se stvari nauči onako usput: na kahvi, u teretani, u našem velikom salonu, a pogotovo u sobi kad priča ode kasno u noć. Tako je i moj cimer, kroz priču o značaju doma, izrekao rečenicu koja je ostala urezana u moje sjećanje: „U domu postoje tri valute: trud, lijepo ponašanje i puno ideja.“ Nastojte da uvijek imate ovih valuta kod sebe.

I na kraju, znajte da vrata doma nikada nisu samo vrata zgrade, nego vrata jedne velike porodice. Dobrodošli, budući stipendisti. Želim vam što više akademskog uspjeha, smijeha i lijepih uspomena. Neka vam ovo novo životno poglavlje bude blagoslovljeno, zanimljivo i puno trenutaka vrijednih pamćenja.

Dragi budući stipendisti,

Moje ime je Adnan i, kada sam se prijavljivao za dom, iskreno, nisam ni slutio koliko će mi ta odluka promijeniti život. Kao i vjerovatno mnogi od vas sada, bio sam pun pitanja, očekivanja i one male doze straha od svega što dolazi.

Nekoliko mjeseci prije upisa prisustvovao sam jednom predavanju. Jedna misao mi je ostala posebno u sjećanju: da je svakom čovjeku njegovo mjesto već određeno od Allaha i da će ga, kad-tad, pronaći. Danas vjerujem da je moje mjesto bio upravo ovaj dom.

Dom mi je donio mnogo više od sobe i kreveta. Donio mi je ljude koje danas smatram prijateljima, trenutke koje nikada neću zaboraviti i prilike da upoznam sebe na način na koji vjerovatno ne bih mogao da sam ostao u svojoj zoni komfora. Ovdje sam naučio dijeliti prostor, vrijeme i radost, ali i brige s drugim ljudima.

Koliko sam se promijenio od tada do danas, možda najbolje govori moja nana. Svaki put kada dođem kući, kroz osmijeh mi kaže da me ne može prepoznati koliko sam se promijenio, naravno, u onom najljepšem smislu. Barem ona tako kaže.

Zato vam želim da kroz godine koje dolaze pronađete svoje mjesto ovdje, baš kao što sam ga ja pronašao. Da upoznate dobre ljude, izgradite prijateljstva koja će trajati godinama i da iz doma ponesete mnogo više od uspomena. Možda ćete jednog dana i vi pogledati unazad i shvatiti da ste bili tačno tamo gdje ste trebali biti.

Ima nešto što se desi negdje na prelazu iz srednje na prvu godinu fakulteta, nešto što teško možeš objasniti roditeljima kada se vratiš kući za praznike. Počneš drugačije sjediti za stolom i kao da nekako počneš imati mišljenje o stvarima o kojima ranije nisi ni znala da imaš šta reći. Meni se to desilo ovdje, u ovom domu, i dugo nisam znala kome da to pripišem: Fondaciji, ljudima, sebi ili slučaju.

Mladost nudi ogromnu količinu vremena koje još nije ništa, koje još nije postalo ni obaveza ni prošlost ni identitet, i nazvala bih ga nevjerovatno privilegovanim stanjem koje prolazi brže nego što misliš. Ne zato što ti to neko mora reći kao motivacijsku poruku na zidu, nego zato što je istina, i zato što sam je osjetila tek kad sam počela osjećati kako odlazi.

Prilike koje sam ovdje dobila, a bilo ih je raznih, nekih koje sam zgrabila, nekih koje sam iz gluposti propustila, naučile su me jednu jedinu stvar koja vrijedi više od certifikata: da prihvatiš tacnu kad ti se pruži i da ne čekaš savršen trenutak, jer savršen trenutak je izgovor kojim se branimo od straha. Uvijek je malo prerano, uvijek si malo nespremna, uvijek ima nešto što bi prvo trebalo srediti, i ako čekaš da to prođe, čekat ćeš cijeli život.

Odlazim iz ovog doma s koferom koji teži otprilike isto koliko i kada sam došla, i s glavom koja teži daleko više. Sad je tvoj red, iskoristi ga.