Krajem mjeseca oktobra na blogspotu Bellspiration objavljen je intervju sa Delilom Bajrić, stipendisticom Fondacije “Izvor nade”.

Bellspiration je blog posvećen pozitivnim pričama mladih te iz tog razloga nosi slogan “inspirativne, pozitivne priče mladih ljudi, njihovi uspjesi i poruke koje mijenjaju realnost!”. Intervju prenosimo u cijelosti.

1. Ćao Delila! Za početak, možeš li se ukratko predstaviti mojim čitaocima?

Volim kazati da sam samo Delila. Jer na kraju sve ono što smo mi ili nismo, stane u naše ime, u tu jednu riječ. U arapskoj knjizi imena, Delila znači vodič. Vjerujem da nas ime poprilično određuje. Oduvijek sam imala afinitet prema organizaciji, vođenju, inicijativama. To i jeste danas Delila na nekom profesionalnom planu. Studentica treće godine Međunarodnog poslovanja pri Fakultetu za ekonomiju i društvene nauke na Međunarodnom Burč Univerzitetu. Aktivistica, volonterka, omladinska edukatorica, koordinatorica… U privatnoj sferi, Delila je kćerka, sestra, prijateljica. Volim slobodu bilo kojeg oblika. Volim vrijeme za sebe. Volim upoznavati svijet oko sebe, ono što me okružuje. Volim posmatrati. Znanje i obrazovanje su mi jako bitni, ali često izlazim iz standardnih formi i puteva edukacije, što ponekad vodi do neshvaćenosti od strane društva ove zemlje. Na putovanje gledam kao nešto najljepše što se jednom mladoj osobi može dogoditi. Zaista proširi vidike, promjeni percepciju. Osjećas se bogatijim, zadovoljnijim, jednostavno zrelijim i mudrijim. Boli me apatično društvo svih generacija. Boli me to što mladi ne iskorištavaju dovoljno prilike koje im se pružaju. Boli me što ne dajemo pažnju i prostora kulturi. Ne prihvatamo je, zanemarujemo. Ne idemo u pozorište, u kino, na izložbe, književne večeri, festivale. Strah me da ne izgubimo svoj identitet. Meni je moj identied moja vodilja. Moj identitet je to da sam prvenstveno žensko, potom pripadnica islamske vjeroispovjesti, Bošnjakinja, Bosanka, a uz sebe nosi i određene tradicije i kulturne vrijednosti. Poštujem i slavim različitosti, drugo i drugačije. Vidim to kao veliku prednost i mogućnost učenja. Bitna mi je pisana riječ. Pišem poeziju. Svi koji me poznaju znaju da volim sećernu vunu, volim kinder maxi king, volim popiti dobar čaj i pročitati dobru knjigu. Volim biti promjena, ne trpim nepravdu. Kroz život se bornim za svoje ciljeve, ideale, vrijednosti. Vjerujem da sam realna optimistica. Mnogo volim maštati, ne plašim se letjeti na krilima mašte, planirati, željeti. Mada stvari i situacije posmatram poprilično objektivno i realno, ali ne dopuštam da to utiče na moju vjeru i posvećenost. Ustrajna sam u onome što želim. Ne prihvatam da nešto ne može, i teško mi je pratiti pravila. Ne volim da mi se nešto nameće. Pokušavam izbjeći monotonost, dosadnu svakodnevnicu, te nastojim imati svoje vlastite rituale. Najdraža mi je rana jesen, kada boji sve oko nas žutim pastelnim bojama. Trošim novac na kupovinu vintage, retro, boho detalja i predmeta. U ljudima pokušavam vidjeti dobro i pronaći razlog za svaki postupak. Ljudi su mi zanimljivi. Svi smo različiti i posebni u toj svojoj različitosti, samo neki razvijaju svoju različitost a neki ne vode brigu o sebi i svom mentalnom zdravlju. Nastojim upoznati različite individue, imam mnogo poznanika a vrijeme provodim sa svojim uskim krugom bitnih prijatelja, porodicom, rodbinom. Volim se organizovati, sve staviti na papir da ne lebdi u zraku, sve isplanirati iako se većinom ne držim planiranog. Učim se djelovati po planu A ili B a ne kao obično po planu C, D… što mnogo oteža i zakomplikuje moj život. Često kasnim, iako me otac čitav život pokušava naučiti da je tačnost vrlina mudrih. Ne znam kako bih se snašla u Njemačkoj haha. Kako odrastam, sve više volim prirodu, obične trenutke ispunjene srećom. Nastojim se ne nervirati, mnogo sam tolerantna ali i teška karakterom. Tvrdoglava sam poprilično. Uživam u umjetnosti fotografije, duhu 40-tih i 50tih. Od mame sam naučila da je jako bitno dijeliti. Koliko daš toliko i dobiješ. Dobro se dobrim vraća, kažu. A ja vjerujem u dobro, i pokušavam na bilo koji način kreirati i promovisati pozitivne promjene. Promjene koje kreću od pojedinca i pojedinke. Eto, ukratko o meni haha. Ukratko o onome kada kažete Delila.

2. Ti studiraš, radiš i djeluješ u mnogim organizacijama, udruženjima i aktivnostima. Gdje si sve uključena i možeš li nam objasniti značaj tih iskustava za jednog mladog čovjeka?

U nevladin sektor involvirana sam od osnovne škole i eksperimentalnog projekta Pedagoškog zavoda TK-a i Udruženja „UHD Prijateljice“, kroz koji su htjeli vidjeti da li od mladih koji krenu u ranim godinama kroz procese edukacije i osnaživanja ličnosti, mogu nastati budući lideri i liderice. Poslije, kroz obnašanje dužnosti predsjednice Vijeća učenika Srednje medicinske škole u Tuzli te dopredsjednice Mreže vijeća učenika Tuzlanskog kantona, kroz razne projekte i brojne druge edukacije neformalnog obrazovanja, dovoljno sam spoznala šta želim, čime da se bavim u budućnosti te na koji način, kroz koje kanale mogu najbolje isoristiti svoje potencijale i biti višestruko korisna. Trenutno najviše radim sa djecom i mladima, moje fokus teme i polja su mladi sa akcentom na politiku za mlade, prava i uopšteno ljudska prava i slobode, životne vještine, razni vidovi umjestnosti i primjenjena umjestnost, poduzetništvo, društveno poduzetništvo i društvena odgovrnost.

Uvijek ističem svoj rad u Mreži savjeta vijeća učenika u Bosni i Hercegovini, jer predstavlja svojevrsni proces koji je poprilično odredio i obilježio moje odrstanje i srednjoškolski period. Trenutno sam edukatorica za mlade pri mreži gdje zajedno sa divnim mladim ljudima iz cijele Bosne i Hercegovine činim trenerski tim. Naš zadatak je rad sa predstavnicima srednjoškolaca iz cijele Bosne i Hercegovine kako bi se pospješio status i sam proces obrazovanja svakog srednjoškolca i srednjoškolke u Bosni i Hercegovini. Ulažemo u razvoj kapaciteta srednjoškolaca jer smatramo da su najvrijedniji resurs koji ova zemlja ima. Svi procesi odvijaju se sa srednjoškolcima, od srednjoškolaca za srednjoškolce pod pokroviteljstvom Nacionalne zaklade za demokratiju i vodećim partnerom na programu ACEDOM – Agencija za saradnju, edukaciju i razvoj iz Banja Luke.

Ujedno sam i edukatorica pri Programu životnih vještina, World Vision organizacije za Bosnu i Hercegovinu, gdje radimo sa djecom, konkretno tuzlanski kanton, na razvoju osnovnih životnih vještina koje uključuju procese komunikacije, učenje o rješavanju sukoba, maloljetničkog pritiska, samopoštovanje, rješavanje strahova, procesi pregovaranja i brojne druge bitne teme.

Ove godine sam uzela učešće na 3 Erasmus + programa u Turskoj i Albaniji na teme poduzetnštva i društvenog poduzetništva, tako da kroz razne nicijative i propratne Erasmus aktivnosti pokušavam raditi na širenju poduzetničke kulture među mladima te radim na projektima koji upravo imaju za cilj približiti sam termi i predstaviti bitnost za razvoj jednog društva. Trenutno je u fazi dogovaranja projekat na ovu temu sa partnerskom organizacijom iz Rumunije, pod pokroviteljstvom Vijeća Evrope.

Obzirom da volim umjetnost, radim i pri Pravo ljudski film festivalu kao programska sistentica u sklopu Radionice zvuka tokom Zumiraj prava festivala za mlade u sklopu 12. Pravo Ljudski Film Festivala.

Volonterka sam i korisnica Fondacije Izvor nade, koja ima divnu i humanu misiju, zasnovanu na obezbjeđivanju jednakih početnih uslova za srednjoškolce i studente u BiH, tokom srednjoškolskog obrazovanja i studiranja. Osim podrške koja se ogleda uglavnom u smještajnim kapacitetima tokom obrazovanja, ne izostaje i mentorksa podrška kao i razne druge aktivnosti koje imaju za cilj aktivirati mlade ljude, razviti osjećaj empatije i filantropije te učiniti ih aktivnim pojedincima i pojedinkama, korisnim za svoju zajednicu i šire društvo. Tako pri Fondaciji držim edukacije za srednjoškolke na teme ličnog razvoja, motivacije, mapiranja problema, pisanje inicijativa, projektnih prijedloga te učešća u kreiranju promjena.

Puno je tu još usputnih poslova, angažmana, inicijativa, koordinacija, jer osoba poput mene ne zna mirovati, vazda nešto organizuje, planira, rasuđuje, studira.

A značaj aktivnog djelovanja za mlade, učešće u procesima donošenja odluka, u kreiranju prilika, neformalnom edukovanju je višestruko značajno. Pomaže ti da naučis sagledati stvari oko sebe, razmišljati o pojavama, donositi vlastite sudove i razvijati kritičko mišljenje. Stekne se mnogo vještina, dobije na samopouzdanju. Obzirom da si stalno izložen raznim ugodnim i manje ugodnim situacijama, izlasiš iz zone konfora i rješavaš se strahova. Lakše prihvataš promjene i suočavaš se za životnim izazovima. Imaš više mogućnosti da uvidiš šta se to sve daje, šta je sve dostupno za lično dodatno usavršavanje. Upoznaješ druge mlade i gradiš mrežu poznanstva. Lakše pronađes svoje mjesto u društvu i shvatiš koje su to tvoje prednosti a što su nedostaci, u odnosu na tržište rada. Shvatiš da je prilika mnogo, te da ne trebaš čekati već ići za njima. Dopustiti da se baš ti desiš tvoj prilici. Jednostavno, kroz sve ono što nudi neformalno obrazovanje, stekneš znanje, vještine, jedno veliko iskustvo i set osobina koje daju dodatnu vrijednost na tvoju ličnost.

3. Nedavno si objavila jedan post na facebook-u na koji nisam ostala ravnodušna. Čitaoci Bellspiration bloga mogu vidjeti o čemu se radi:

“Čudna neka godina. Elhamdulillah…
Krenem u drugu godinu Međunarodnog poslovanja, I nekako odmah dobijem priliku da idem na Erasmus u Albaniju na Drač, sa meni drazim ljudima. Vratim se kuci, završim u bolnici zbog slijepog crijeva. Dugih 10 dana. Izađem iz bolnice, dobijem priliku za dvije internacionalne zimske škole na Bjelašnici i Jahorini. Dodje februar, zavrsni ispiti, ponovo završim u bolnici, operacija zuba i sinusa. Duge tri sedmice. Tri dana nakon vađenja konaca odem u Istanbul, osjetim čar spavanja na aerodromu, pa u Albaniju, ponovo sa dvjema predgragim i prebitnim osobama. U Draču dobijem najgoru ikada upalu grla. Svi u Tiranu na proljetni festival,a ja u bolnicu na infuzije. Vratim se kući, dobijem ponudu da radim kao edukatorica na Programu životnih vještina najveće organizacije za djecu u svijetu World Vision. Dobijem priliku da radim studentski part time job za jedan obrazovni centar. U međuvremu sve vrijeme spremam i vodim edukacije za srednjoškolke, stipenditorice Fondacije Izvor nade, volontiram pri fondaciji, pri mreSVUBIHu, aktivnostima Međunarodnog Burč Univerziteta itd. Dođe juni, ja hvala Bogu zdrava, dobijem priliku da idem ponovo u Istanbul, na Erasmus program. Dođe ljeto, mnogo lijepih trenutaka, divnih ljudi. Moja familija, porodica, moji najdraži. Apliciram na program Fondacije Swartzkopf za putovanje Evropom na temu evropskog identiteta na koji se prijavi jos 6000 mladih iz Evrope, I prođem.
Zbog zdravstvenih situacija imam 9 ispita u septembru, u dvije sedmice, I prođe. Prođe više nego dobro. Odem na 14 dana u Švicarsku, upoznam divne ljude, doživim divne trenutke. I evo me, 7 dana ponovo u Istanbulu. Zaboravim pasoš na brodu, novčanik… Naravno pronađu I vrate mi. Dobijem najgori mogući smještaj, organizujem sebi bolji. Izgubim se na putu od azijskog dijela, nađem dvije tete koje ne pričaju engleski ali mi pomognu jer su shvatile da sam iz Bosne, a neki njihovi pradjedovi također bili. Dođem na svadbu u neki grad, pozovu me. Taman sto dođem, otkažu svadbu zbog gubitka člana porodice…. Još dva dana su ostala, a onda kuci, I od ponedjeljka na fakultet, u treću godinu Ako Bog da. Mnogo sam sretna I ponosna na svoju porodicu. Na pojedinacnu borbu I uspjehe svakog clana porodice. Zahvalna sam na podrsci I zajednickoj borbi, naporima, povjerenju ka individualnim I zajedničkim ciljevima. Zahvalna sam na svojoj familiji koja pruža podršku I povjerenje. Zahvalna sam na divnim ljudskim stvorenjima u mom životu. Svaki dan proživljavamo različite trenutke. Nekada smo slabiji, a nekada jaci. Poenta je u prihvatanju, iskrenoj želji I borbi. Život je lijep, treba ga živjeti. Hvala pripada Gospodaru na svakoj situaciji. Sve što se dešava, sa razlogom je I vjerujem da u konačnici za naše je dobro. Za mene divna godina, sa čudnim, strašnim, sretnim, spontanim, zanimljivim događajima I ljudima. Elhamdulillah, vidjet cemo šta nova akademska donosi. A vama zelim svako dobro!”

Ovdje vrišti takva energija, upornost i istrajnost. I pored svih prepreka i izazova sa kojima si se suočila, ističeš zahvalnost.
Odakle takva snaga, želja i hrabrost? Šta te inače inspiriše u životu i koji ti je životni moto?

Da, to je objava nastala tokom mog skorašnjeg putovanja. Naime aplicirala sam na grant Njemačke fondacije Schwarzkopf-Stiftung Junges Europa, za program putovanja mladih i istraživanje na temu Evropskog identiteta i Evropske integracije mladih. Putovanje je trebalo da traje 3 sedmice, a jedan od glavnih uslova jeste otputovati sam. Zemlje u kojima sam boravila su Švicarska i Turska, konkretno Istanbul. U te tri sedmice, mnogo toga mi se dogodilo. Upoznala sam nevjerovatne osobe, koje su ostavile velik utjecaj na mene. Inspirisale me i motivirale na određen način. Kada putuješ sam imaš i tu prednost da razmisliš o sebi, o tome šta si prošao, šta želiš od života, kakav život želiš. Šta te čini sretnim itd. Svjedočiš kulturnim razlikama i sličnostima, budeš dijelom jednog drugog oblika života, poimanja, svakodnevnih aktivnosti. Vidiš prirodne ljepote, imaš osjećaj kao da živiš ispočetka. Kao da nikada do sada ništa nisi vidio. Tek učiš, jer to zapravo i jeste nešto sasvim novo, do sada ne istraženo za tebe. Zbog toga ponovo podvlačim bitnost putovanja, jer nas ono okarakteriše na hiljadu načina. Tokom tog putovanja i ja sam sjela i porazgovarala sa sobom haha, i shvatila kako je zapravo to bila baš čudna godina. Puno toga se dogodilo, i lijepog i onog manje lijepog. O lijepim stvarima su moji prijatelji mogli i ranije čitati ali mislim da je to bio prvi put da javno spomenem i ono manje lijepo. Naprosto ne volim govoriti o tome. To je nešto što se dešava u određenom trenutku, što ne mogu promjeniti. Jedino što mogu je prihvatiti i borba. Svaka teška situacija sa sobom nosi neku pouku, i podsjeti nas na to kako trebamo cijeni one lijepe i sretne trenutke. Pročitala sam negdje jednu lijepu stvar, parafraziram
– Besprijekorno zdravlje, snaga i lagodan život ponekad će čovjeka učiniti obijesnim, lošim, oholim i zaljubljenikom u samoga sebe. Međutim, ukoliko ta osoba upadne u nevolje ili se razboli, ona se jednostavno “slomi”, a srce joj se raznježi, nakon čega mnogo lakše odbaci ružno ponašanje i pokuđene osobine kao što su oholost, hvalisanje, zavist, samozadivljenost i tome slično.

Možda neko nije saglasan sa ovim i ima pravo ne biti, možda će neko reći da li sam normalna što kažem da ponekad nam se trebaju događati i manje lijepe stvari. Međutim, nikada ne prihvatam da mi neko kaže kako je nešto pogrešno ako mi u isto vrijeme neće kazati i šta je zapravo ispravno.

Kao što sam navela, ja se zaista ne zadovoljavam sa malo kada je riječ o intelektualnim procesima, kada je riječ o onome čemu mogu sama doprinijeti. Ne dajem uvijek za sve svoj maksimum, ali mi dobro znamo, svako od nas pojedinačno koliko smo sebe dali u nešto i da li je dovoljno. Postavljam sebi visoke ciljeve da bih imala ka čemu težiti i za šta se boriti. Ne postavljam iste zbog društva, zbog pojedinaca, čak niti zbog porodice. Postavljam ih zbog sebe, svoje vjere u sebe, jer svi mi znamo koliko možemo. A ja vjerujem da mogu puno, i ako ne mogu, želim! Želim kako bih mogla sutra utjecati na okolnosti i prilike ove zemlje i ljudi u njoj. Nastojim biti pravi ambasador svoje zemlje. Ponosna sam na svoju naciju. Imamo veliku kulturnu i historijsku baštinu za koju želim da zna javnost i izvan Bosne. Dakle snaga se krije u nama samima. Također, moramo biti svjesni da postoje i odricanja, ali ista vam postanu nebitna jer ih radite zarad onoga što volite i tu pronalazite satisfakciju i zadovoljstvo.

A u životu me inspiriše jednostvano život. Ta njegova nepredvidljivost. To što ne znamo budućnost, to što smo vlasnici vremena u samo određenom trenutku. Inspiriše me vrijeme. Mnogo nam vremena prođe bezveze, ništa korisno niti beskorisno. Samo prođe. Inspiršu me ljudi, njihovi pogledi na život, različiti ciljevi, raličite borbe, vizije. Sve je to poprilično zanimljivo. I u svemu tome tu smo negdje i mi, tu sam negdje i ja, takva kakva jesam, sa svim svojim željama. E pitanje je da li želim biti kap u okeanu ili cijeli okean u jednoj kapi? Koliko vrijedimo sebi?

4. Na šta si trenutno fokusirana u životu i možeš li podijeliti s nama svoje konkretne planove za budućnost?

Nemam konkretne planove, ne mogu kazati šta želim biti. Imam određene smjernice, svaki dan upoznajem nešto novo, zavolim nešto novo, probam nešto novo. Različita iskustva. Poprilično sam slobodnog duha da probam razne stvari, da mi se dogode razne stvari sve dok ne graniče sa nekim mojim vlastitim uvjerenjima i vrijednostima. Poprilično sam spontana i volim spontanost. Ne razmišljam mnogo o budućim preprekama kao ni o prošlosti. Nastojim da svakodnevne, trenutne bitke i borbe uspješno savladam i da donosim ispravne odluke i ispravne izbore.

Želim biti neko ko će moći pomoći drugima. Obzirom da sam završila medicinsku školu i očekivalo se da nastavim u tom pravcu, pravcu humanog poziva i humane misije koja pomaže drugima, ja sam odlučila da na neki drugi način pomažem ljudima. Veliki je osjećaj biti dijelom rješenja nečijeg problema. Mladi u Bosni trebaju nauku, trebaju obrazovanje, trebaju nekoga ko ih shvata, trebaju podršku. Želim nekim budućim generacijama biti neko ko će raditi na objezbjeđivanju svega onog što trebaju, a što nama nije imao ko obezbjediti. Da bi društvo bilo ekonomski, politički i u svakom drugom obliku stabilno, potrebno je da bude obrazovano.

Ono što sigurno znam jeste da želim putovati, upoznavati, vidjeti, voljeti, Želim da mi je zanimljivo, lijepo i da sam zadovoljna i ponosna sobom.

5. I za kraj, šta bi poručila mladima kako da budu istrajni i hrabri?

Kako čovjek sve više uči, sve više ima osjećaj da ništa ne zna. Tako i mene sve više strah govoriti drugima i savjetovati ih, jer ne želim da pogrešno shvate i da ja budem razlog pogrešne odluke koju su eventualno donijeli. Ali ono što mogu kazati iz ličnog iskustva, pozivajući se na sebe kako sam prolazila kroz određene situacije i šta sam za sebe zaključila jeste da ne slušaju mnogo druge oko sebe. Svi žele biti pametni i dati savjet. Govore nam da postavimo prioritete i kako naši prioriteti nisu ispravni. Najbolje mi znamo šta želimo i šta nas čini sretnima. To su pravi prioriteti. Obzirom da živimo u u državi u kojoj je obrazovni sistem previše zastario, ohrabrujem sve mlade da traže alternativne načine sticanja iskustva i dodatnog znanja i vještina. Da doslovno kupe znanje kroz neformalne edukacije, da budu u pokretu jer jedino tako mogu naći ono što ih zanima. Onaj ko miruje i čeka da mu samo od sebe dođe, načekat će se a vrijeme prolazi. Neka budu hrabri, neka vjeruju u sebe, neka budu ono što jesu. Neka se ne plaše svoje različitosti. Borba, istrajnost i vjera su ključni. Neka na svaki dan gledaju kao blagodat i iskorite ga za nešto. A najbitnije od svega da budu insani. Da budu onakvi kakve bi i druge ljude željeli vidjeti. Neka se samo na kraju dana zapitaju, kako bi svijet izgledao da se svi ponašaju kao oni.