U prostorijama Fondacije Izvor nade održana je sedamnaesta po redu Živa biblioteka, kroz otvoren razgovor o karijeri i iskustvima iz prakse. Fokus je bio na praktičnim lekcijama, umrežavanju i motivaciji mladih da hrabrije planiraju svoj karijerni put. Živa biblioteka i ovog puta poslužila je kao prostor za iskren dijalog i razmjenu perspektiva, gdje su učesnici kroz pitanja i razgovor mogli dobiti jasniju sliku o različitim karijernim putevima i koracima koji vode do cilja.

Susret je realizovan u okviru jednogodišnjeg karijernog programa Akademija, koji Fondacija Izvor nade provodi s ciljem osnaživanja mladih za tržište rada.

Gost večeri bio je Edin Mehić, bh. poduzetnik i investitor, osnivač Posao.ba i suosnivač Bloomteqa. Tema je nosila klasičnu dilemu iz razgovora o karijeri. „Poduzetništvo ili siguran posao?” Ali Mehić je insistirao da je to pogrešan okvir, jer tjera na binarni izbor u okolnostima koje nisu binarne. U uvodu je naglasio da neće dati očekivani odgovor.

„Večeras neću odgovoriti ‘poduzetništvo ili siguran posao?’, jer to pitanje je zamka.”

Zatim ga je uporedio s lažnom dilemom.

„Kao da pitate da li da jedem zdravo ili da vježbam?”

Krug interesa i krug uticaja

Jedan od koncepata koje je Mehić predstavio podsjeća na model Stephena Coveyja, ali prilagođen na vlastiti način. Postoje dvije zone u kojima živimo.

Prva je krug interesa. To su stvari koje nas zanimaju, ali na koje ne možemo uticati. Politika, komentarisanje utakmica, sati provedeni posmatrajući tuđe živote na društvenim mrežama. Zanimljivo je i daje osjećaj uključenosti, ali ne mijenja ništa u vašem životu.

Druga zona je krug uticaja. Zdravlje koje možete poboljšati, vještine koje možete izgraditi, odnosi s ljudima do kojih vam je stalo. Ove stvari su često „dosadne”, traže napor i rijetko daju trenutnu nagradu. Ali dugoročno jedine mijenjaju život.

Većina ljudi, rekao je Mehić, provodi 80% vremena u prvom krugu, a samo 20% u drugom, i onda se čude zašto stagniraju.

„Uspješni ljudi ne čine čuda. Samo okrenu procente.”

Trokut realnosti

Svi smo čuli savjet da radimo ono što volimo i novac će doći. Mehić je tu frazu nazvao opasnom jer je nepotpuna. Pokazao je ono što naziva trokutom realnosti. Da biste imali održivu karijeru, potrebna vam je strast za ono što radite, sposobnost da to radite dobro i tržište koje vas za to može platiti.

Ako imate samo strast, imate hobi. Možda lijep, ali od njega ne možete živjeti. Ako uđete u industriju koja dobro plaća, ali nemate sposobnosti za taj posao, svaki dan postaje borba. Osjećate se kao da ne pripadate i kao da će vas neko „razotkriti”. To vas polako istroši, pa na kraju pregorite. A ako ste odlični u nečemu za šta jednostavno ne postoji potražnja, frustracija vas pojede iznutra.

Tek kada se ova tri elementa preklapaju nastaje karijera koja ima čvrste temelje.

„Tržište nije moralno. Tržište nije pravedno. Tržište cijeni samo jedno. Riješene probleme.”

Nevidljivi rizik

Mehić je govorio o vrsti rizika koju većina ljudi ne prepoznaje.

Imate 25 godina. Dobijete solidan posao. Plata je u redu. Okruženje ugodno. Prođe godina, isti posao, iste vještine. Prođe pet godina, malo viša plata, ali suštinski se ništa nije promijenilo u vašim sposobnostima. Prođe deset godina i odjednom shvatite da mlađi ljudi znaju više od vas. Tržište se promijenilo dok ste vi stajali u mjestu.

„Niste preuzeli nijedan vidljivi rizik. Ali ste izgubili.”

Dok ste mladi, imate nešto što nikad više nećete imati. Vrijeme. Možete pogriješiti i imati prostora da naučite iz toga. Oporavak je lakši kada nemate hipoteku na vratu. Zato Mehić ne gleda ljude kroz prizmu „zaposlen ili poduzetnik”, nego kroz pitanje. Rasteš li ili stagniraš?

Prvo ojačaj, pa onda mijenjaj svijet

Jedno pitanje iz publike posebno se izdvojilo. Jedan od prisutnih imao je ideju za koju je vjerovao da treba postojati u Bosni i Hercegovini, ali tržište nije reagovalo. Mehićev odgovor bio je direktan.

„Ne idi tamo. Ja ne bih išao. Mijenjanje navika je najskuplja sportska disciplina u biznisu.”

Mehić je tu poentu vezao i za vlastito iskustvo.

„Ja sam bio socijalni slučaj. Meni je otac morao davati pare u tridesetoj godini da preživim. Jer sam ja mijenjao svijet.”

Zaključak je sažeo u jednostavnu poruku.

„Prilagodi se dok ne ojačaš. Kad ojačaš, mijenjaj.”

Poduzetništvo bez romantiziranja

Dio večeri bio je posvećen i samom poduzetništvu, bez uljepšavanja. Prednosti postoje. Vidite cijeli sistem, učite brže nego igdje, a potencijal nema granicu. Ali cijena je stvarna. Emocionalno iscrpljuje, sve traje duže nego što mislite, usamljenost raste, novac je često nepredvidiv, i na kraju sve je na vama.

„Hormozi, Gary Vee, oni vam kažu istinu. Ali ne cijelu istinu. Oni su preživjeli. Hiljade nisu. To se zove survivorship bias. Čujemo uglavnom priče onih koji su uspjeli.”

Govoreći o sebi u kontekstu poduzetničkog poriva, iznio je zanimljivu perspektivu.

„Ja sam čovjek koji nije mogao raditi za drugog. Nešto u meni se buni kad imam šefa. I to zvuči romantično kad to kažem s pozornice nakon dvadeset godina karijere. Ali da vam kažem istinu? To je hendikep.”

Put do ovdje nije bio herojski. Bio je težak i često upitan. Sigurnost je vezao za nešto drugo od onoga što nas obično uče.

„Prava sigurnost nije u instituciji. Prava sigurnost je u vama. Sigurnost je jednaka broju opcija koje imate.”

Ako vas sutra otpuste, koliko poziva možete napraviti? Koliko ljudi bi vas primilo? To su prava pitanja. Broj vještina koje posjedujete i kontakata koje imate određuje vašu stvarnu sigurnost.

Živa biblioteka #17 je zatvorena, ali pitanje ostaje. Rastete li ili stagnirate?