U svijetu koji se mijenja brzinom svjetlosti, rijetke su prilike kada stanemo, udahnemo i oslušnemo melodije koje su stoljećima tkale identitet našeg naroda. Upravo to dogodilo se na Večeri sevdaha, kulturno-umjetničkoj manifestaciji održanoj 26. maja 2025. u intimnom ambijentu biblioteke, pretvorene u scenu posvećenu jedinstvenoj bosanskoj muzičkoj baštini. Odzvanjale su pjesme koje su generacije prije nas pjevale na avlijama, čaršijama i kućnim sijelima.

Ideja večeri bila je jednostavna, a istovremeno duboka: spojiti mladost i naslijeđe, dokazati da sevdalinka nije relikt prošlosti nego živa umjetnost koja pronalazi novo srce svakim uzdahom publike. Program je trajao šezdeset minuta, no onima koji su prisustvovali činilo se da su putovali kroz vrijeme. Uvod je otvorila numera „Emina“, čime su gitaristi Ishak Sikira i Amir Džafić odmah stvorili mehku, melanholičnu atmosferu, gotovo šapat kojim su pozvali prisutne da se prepuste priči.
 

Zvijezde večeri bile su vokalistice Merima Balihodžić i Lejla Ćehić, svaka sa svojom bojom glasa i pristupom interpretaciji. Merima je publiku osvojila raskošnim, emotivnim izvedbama „Ah što ćemo ljubav kriti“ i „Žute dunje“, dok je Lejla pokazala izvanrednu vokalnu kontrolu u pjesmama „Razbolje se šimšir list“ i „Oj Safete, Sajo“. U trenucima kad su se njihove dionice dodirnule, publika je zajedničkim uzdahom priznala da upravo u takvom spoju leži čarolija sevdaha: nježnost i snaga u istom dahu.

Posebnu dimenziju zvuku dala je Lamija Tufekčić na naju, čiji prodorni, a opet tihi ton odzvanja poput zova s bosanskih brda. Njezina instrumentalna izvedba „Oj djevojko Anadolko“ podsjetila je da instrumentalna tradicija sevdalinci daje jednako važnu boju kao i poezija stihova.

No, događaj je bio više od niza muzičkih tačaka. Voditelj je između pjesama uvlačio goste u priče o porijeklu stihova, legendarnih izvođača i malim anegdotama koje su otvarale prostor publici da se nasmije ili zamisli. Vrhunac interakcije došao je pred kraj kada su svi izvođači, potaknuti gromoglasnim pljeskom, izveli zajedničku numeru „Pjevat ćemo šta nam srce zna“. Čitava sala pretvorila se u veliki hor; glasovi su se miješali bez razlike u iskustvu ili talentu, a emocija zajedništva bila je gotovo opipljiva.
 

 Umjetnici na sceni

🕰️ Repertoar 

1. Emina  – Lejla
2. Razbolje se šimšir list – Lejla
3. Oj Safete, Sajo – Lejla
4. Aj, mene majka jednu ima – Lejla
5. Što te nema (skraćena) – Lejla
6. Ah, što ljubav kriti – Merima
7. Žute dunje – Merima + gosti
8. Jutros mi je ruža procvjetala – Merima + gosti
9. Oj, djevojko Anadolko – Lamija (solo na naju)
10. Pjevat ćemo šta nam srce zna – Svi izvođači + publika (finale)

Večer sevdaha pokazala je da kulturno naslijeđe nije statičan spomenik nego pulsirajuća nit koja spaja generacije. Dok su se zadnji tonovi gasili, u publici je ostao osjećaj nježne nostalgije, ali i ponosa – spoznaja da su mladi umjetnici preuzeli baklju očuvanja tradicije. U vremenu digitalne buke, ova jednosatna proslava bosanskog melosa dokaz je da je sevdalinka priča, emocija i identitet koji nas podsjeća ko smo bili i ko želimo ostati. Sudeći po entuzijazmu izvođača i odazivu publike, možemo s radošću reći da sevdah i dalje živi, diše i raste – u nama i s nama, za neka nova srca koja ga tek trebaju otkriti.