“Ali u njoj se, kao u meni, vode tihe i nepremostive bitke, i oboje kao da u svakom trenutku, lebdimo u zraku, jedno naspram drugog. A ne može se, lebdeći u zraku, sakriti išta, i da insan hoće.”

Koliko li samo vrijede ti trenuci u kojima osjetiš pripadnost. Kada si zahvalan na tome što si baš tu, i nigdje drugo. Gdje iznad svega tvoja duša svjedoči prihvatanju, razumjevanju i poštovanju. Imaju riječi svoju težinu. Duša oblikuje svoja stanja, izražava svoje najveće dubine misli i ispoljava stanja emocija. Bivamo navođeni sa jedne emocije na drugu kroz život, kako bi rasli. Smjenjuju se stanja duše, koja pjesnik može pustiti i preteći u redove koje dSarajevrugi mogu prepoznati i poistovjetiti svojima.

❄Sinoć smo se prepoznali. Svoje misli, stanja i emocije. U porodičnoj, ugodnoj i toploj atmosferi našega doma, svjedočili smo smiraju duša. Onom trenutku predaha koji svakome treba. Uz šolju čaja, kahve i domaćeg soka od maline, i naravno nešto slatka, čitali smo i poistovjećivali se. Veliko hvala našem gostu, Sarajevski John Doe Sarajevski John Doe na dolasku. Upotpunio je ovo zimsko večer. I svojom poezijom iznova nam dopustio da osjećamo. I jesmo, osjetili smo i ljubav, i prijateljstvo, i život. Jer poezija kao način zivota.