Aldin Kovačević, stipendista i aktivista fondacije Izvor nade, za profesiju, bez dileme, odabrao IT. To mu je strast koju gaji još od malena. Programira, predaje i studira.   

Aldinov ključ za uspjeh je, kako kaže, pravilna raspodjela vremena i obaveza. Uz jasne ciljeve i motivaciju za svoje akcije, dosta je lakše i efektivnije organizovati vrijeme.

Odakle ljubav prema IT? Zašto je to bio tvoj prvi izbor?

Ljubav prema IT-u mi se razvila kada sam se prvi put upoznao sa programskim jezikom QBasic u osnovnoj školi. Inače, oduvijek sam volio razmišljati analitički i pronalaziti rješenja za različite probleme. Kada sam se prvi put upoznao sa konceptom programiranja i shvatio da zapravo mogu „podučiti“ kompjuter da radi ono što ja želim i pomogne mi u rješavanju problema, znao sam da je to nešto čime bih se volio baviti na duže staze.

Prvi ciklus studija informacionih tehnologija završio si kao zlatni student? Kakav je osjećaj biti imenovan najboljim studentom u generaciji?

Imenovanje za najboljeg studenta u generaciji mi je predstavljalo izuzetnu čast. Iskreno, kada sam se prvi put prijavljivao na konkurs za studenta generacije, nisam očekivao da ću ponijeti tu titulu. Kada sam saznao da ću ja biti student generacije, bio sam najprije veoma iznenađen, a zatim veoma sretan. Iako nikad nisam učio i obavljao akademske obaveze radi nekog „priznanja“ ili nagrade, bilo je lijepo vidjeti da je moj rad i zalaganje prepoznato od strane drugih. Pored toga, pripalo mi je i to zadovoljstvo da titulu studenta generacije ponesem kao prvi student sa IT odsjeka u zadnjih par godina. Drago mi je što sam uspio ostvariti taj uspjeh ne samo za sebe, već i u ime čitavog Odsjeka. Na kraju, kada sam držao govor svim okupljenim studentima i gostima u ime naše generacije, nadao sam se (a nadam se tome i danas) da će moj uspjeh i zalaganje poslužiti kao inspiracija generacijama koje dolaze, i da moje stečeno znanje neće ostati samo simbolički na toj „zlatnoj znački“, nego da ću ga aktivno koristiti u cilju poboljšanja svoje zajednice.

Trenutno pohađaš magistarski studij iz oblasti IT. Angažovan si kao asistent na fakultetu, ali ujedno radiš i u industriji. Kako sve stigneš uskladiti?

S početka je, priznajem, bilo malo teško uskladiti sve obaveze. Međutim, pravilna raspodjela vremena i obaveza je ključna. Kada se jednom uspostavi „dnevni ritam“, i ukoliko ga se pridržavamo par sedmica, sve obaveze i aktivnosti jednostavno uđu u naviku. Što se tiče mog vremena, većinu radnog dana provodim na poslu. Sa poslodavcem sam dogovorio slobodno vrijeme u terminima kada imam časove na fakultetu (kao asistent), a nastava magistarskog studija mi počinje nakon 17:00, tako da sam neometano stizao na nju. Određeni dio vikenda koristim kako bih odradio „slobodne sate“ iz prethodne sedmice, i pripremio vježbe i druge materijale za asistentske obaveze naredne sedmice. Pored ovoga, koristim slobodno vrijeme tokom čitave sedmice kako bih radio na magistarskoj tezi, dio po dio. Pored dobre raspodjele vremena, smatram da je još jedna stvar ključna za usklađenje svih obaveza: jasna motivacija i razumijevanje zašto radimo stvari kojima se bavimo. Ja sam postavio jasne ciljeve za svaku od svojih obaveza: na poslu želim biti maksimalno efikasan i odraditi sve zadatke na najbolji mogući način; kao asistent, želim na što jednostavniji i pristupačniji način objasniti dati materijal svojim studentima; svoje magistarske studije želim završiti najboljim ocjenama, te napisati inovativan i koristan završni rad. Kada imamo jasne ciljeve i motivacije za svoje akcije, dosta je lakše i efektivnije organizovati vrijeme kako bismo sve ispunili.

Na kojim projektima trenutno radiš? Jesu li to isključivo projekti iz oblasti informacionih tehnologija, ili ima i drugih oblasti?

Da, moram reći da se pretežno bavim projektima iz IT oblasti; tačnije, primjenom informacionih tehnologija na probleme u stvarnom životu. Trenutno na poslu radimo za američke klijente na projektu digitalizacije nekretnina i dionica korištenjem blockchain tehnologija (nažalost, zbog svog ugovora ne smijem pričati o detaljima projekta). Pored toga, radim na projektu koji je zamišljen kao platforma za freelancer-e (potražnja i nuđenje raznih usluga) gdje bi se plaćanje poslova vršilo putem kriptovaluta (npr. Bitcoin). Uz ovo, u sklopu magistarske teze radim na projektu za automatsku sumarizaciju tekstova na bosanskom jeziku. Ovo bi bili neki od bitnijih projekata na kojima trenutno radim. Naravno (pretpostavljam, kao i svaki programer), u slobodno vrijeme radim na par hobi projekata u različitim IT oblastima, kako bih usavršio svoje vještine programiranja i naučio nešto novo.

Moramo se osvrnuti na tvoj projekat “Vote Chain”, na osnovu kojeg si pisao svoj diplomski rad, a koji ima za cilj spriječiti izbornu krađu u našoj zemlji. Možeš li nam otkriti nešto više o projektu, koliko dugo si radio na njemu i ima li nade da bi isti mogao biti prihvaćen i realiziran na nekim od narednih izbora u našoj državi?

VoteChain je projekat koji sam osmislio u sklopu svog diplomskog rada za završetak dodiplomskog studija, a zamišljen je kao online platforma za glasanje koja koristi „blockchain“. Blockchain predstavlja glavnu tehnologiju koja se koristi u kriptovalutama, poput Bitcoin-a i Ethereum-a. Blockchain je, najjednostavnije rečeno, javno dostupna i distribuirana baza podataka u koju se novi podaci mogu dodavati, ali se već postojeće informacije ne mogu mijenjati ili brisati. U kontekstu kriptovaluta, to znači da svaka obavljena transakcija ostaje trajno sačuvana i vidljiva svima, bez mogućnosti da je neko poništi ili kaže da se nije dogodila. Ideju da ovaj koncept primijenim na glasanje dobio sam krajem 2018. godine, u periodu nakon Općih izbora, dok sam još bio u potrazi sa temom koju bih mogao raditi za diplomski. Na TV-u i drugim medijima sam često slušao priče o ukradenim glasovima, nevažećim listićima, pogrešnim prebrojavanjima, itd. I onda sam došao na ideju: pošto je tačnost i transparentnost toliko bitan faktor u izborima, zašto u tu svrhu ne iskoristiti tehnologiju koja je javno dostupna, precizna i ne dozvoljava promjenu podataka nakon što se jednom kreiraju? Tako je nastao koncept VoteChain-a: ukoliko bismo glasove (tj. glasačke listiće) tretirali kao podatke koji ulaze u blockchain, oni bi trajno i nemjenjivo bili sačuvani. Drugim riječima, bilo bi nemoguće tvrditi da su glasovi ukradeni, izmijenjini, pogrešno prebrojani, itd; svaki glas bi nedvojbeno bio tu. Koristeći još par tehnologija povezanih sa blockchain-om, glasovi bi, osim nemjenjivi, bili i anonimni. Zahvaljujući kriptografskim funkcijama, iako bi svi glasovi bili javno vidljivi, niko osim originalnog glasača ne bi mogao da „prepozna“ čiji je glasački listić čiji. O ovoj temi, i samoj prirodi blockchain tehnologija bi se moglo pisati još dugo, ali ovaj kraći osvrt predstavlja glavne koncepte i ideje iza VoteChain-a. Na samom projektu sam radio oko osam mjeseci (mada sam i prije ideje za projekat već par mjeseci radio sa blockhain tehnologijama), i na kraju sam ga odbranio sa maksimalnom ocjenom. Što se tiče prihvaćenosti i realizacije, iskreno bih volio da projekat naiđe na bilo kakav interes ili upotrebu. I ja moram priznati da je ovaj projekat urađen kao „proof-of-concept“: htio sam dokazati da je nešto ovakvo izvodivo i isplativo, što smatram da sam uspio. Naravno, postoji još dosta stvari koji bi se mogle (i trebale) unaprijediti i dodatno osmisliti unutar samog sistema, ali mislim da je početni projekat odradio svoj cilj. O korištenju na stvarnim izborima u našoj državi reći ću sljedeće: nisam siguran da li je baš svima „u interesu“ da glasački proces bude nemjenjiv, brz i transparentan. Ja bih iskreno volio da jeste. U međuvremenu, dobio sam prijedlog da sistem pokušam iskoristiti i prezentovati na nekim manjim „nivoima“, npr. u izborima unutar kompanija ili organizacija, što ću možda pokušati kada budem imao više vremena.

 Također si i stipendista Fondacije “Izvor nade”, te član projektnog i prevodilačkog tima. Da li si zadovoljan onime što Fondacija tebi nudi i saradnjom koju ostvarujete već par godina zaredom?  

Mislim da ovo pitanje već djelimično sadrži odgovor u sebi: da nisam zadovoljan svojim radom i pozicijom u Fondaciji, ne bih se iznova, već petu godinu, vraćao u njeno okrilje. Od moje prve godine fakulteta, i prve godine u Fondaciji, Fondacija i njeni uposlenici su uvijek bili voljni da me poslušaju, podrže moje ideje i pruže vrijedne savjete. Kroz Fondaciju sam imao priliku da učestvujem u brojnim projektima koji su produbili moja shvatanja i podučili me nečemu novom. Pored toga, upoznao sam mnoštvo novih kolega i stvorio poznanstva za koja sam siguran da će biti od koristi u budućim životnim situacijama. Zaista sam zahvalan Fondaciji na svoj pomoći i podršci koja mi je ukazana tokom godina, a iskreno se nadam da je i Fondacija zadovoljna mojim radom i doprinosom.

Ako bi morao drugima objasniti zbog čega si ti drugačiji od drugih, šta bi rekao?

Iskreno, nisam siguran kako najbolje odgovoriti na ovo pitanje. Nikad na sebe nisam gledao kao drugačijeg od ostalih. Ali, ako bih morao izdvojiti jednu svoju osobinu koja mi je dosta pomogla, rekao bih da je to konstantna želja za napretkom. U svemu što radim, uvijek sam težio da što bolje, efektivnije i kvalitetnije obavim svoje zadatke. Ukoliko sam vidio mogućnost da uradim nešto više ili naprednije, uzimao sam tu opciju. Težio sam ka tome da budem najbolji ili među najboljima u stvarima kojima se bavim, ali ne iz razloga da bih se kasnije mogao hvaliti svojim postignućima, već kako bih stečene vještine iskoristio za dostizanje joć većih uspjeha i pomaganje svom okruženju. Smatram da mi je upravo ova želja za napretkom i stalnom inovacijom omogućila da dostignem mnoge od svojih uspjeha, i dala motivaciju da stalno idem naprijed.

Kakvi su tvoji budući planovi? Da li se više vidiš u akademiji ili u industriji?

Za sad, glavni „kratkotrajni“ plan mi je da uspješno napišem magistarski rad i završim magistarski studij. Nakon toga, volio bih upisati i doktorski studij, čime bih kompletirao svoje obrazovanje. Međutim, iako ću možda zvučati malo kontradiktorno, više se vidim u industriji, nego u akademiji. Iako sam trenutno asistent na fakultetu i planiram završiti i doktorske studije, ipak mi konačna želja nije da budem profesor. Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam nastavio sa magistarskim studijem (i planom za doktorat) nije želja za nastavkom rada u akademiji, već aspekt pisanja naučnih radova i seminara, što smatram veoma interesantnim. Kao što sam ranije rekao, oduvijek sam volio pronalaziti rješenja za probleme, a sada imam priliku i analitički pisati o tim rješenjima, te imati druge ljude koji će ih čitati. Iako volim prenositi svoje znanje i dijeliti iskustva sa drugim studentima, smatram da bih bio dosta korisniji i produktivniji na nekoj industrijskoj poziciji, jer preferiram konkretnije zadatke. Na trenutnom poslu se bavim Web programiranjem i sistemskom administracijom, ali moj magistarski smjer je „data science“ (nauka o podacima). Stoga, u budućnosti bih se volio baviti nekom od tematika iz ove oblasti, kao što su npr. analiza i obrada podataka, mašinsko učenje, procesiranje prirodnih jezika (NLP), itd. A naravno, uvijek u slobodno vrijeme mogu održavati i taj „akademski“ aspekt, gdje ću dijeliti svoje znanje sa ljudima oko sebe.

Koju poruku bi poslao svim mladim ljudima u našoj zemlji koji teže ka uspjehu?

Pod rizikom da izjavim par „kliše“ rečenica na kraju, rekao bih da je najbitnije imati jaku motivaciju i ustrajnost u svim planovima koje imate. Iskoristiću svoj primjer: kada sam tek došao na Odsjek za informacione tehnologije, nisam imao baš veliko predznanje programiranja, osim osnova koje sam pokupio u osnovnoj i srednjoj školi. S nekim vrstama programiranja, kao što su Web i blockchain programiranje, se nikad prije nisam susretao. Međutim, imao sam cilj i motivaciju: želim se baviti programiranjem i biti među najboljima u tom polju. I ustrajao sam u tom cilju: redovno sam učio, kako na fakultetu, tako i kroz druge dodatne materijale i vlastiti interes. U drugom semestru prve godine, počeo sam raditi na prvim osnovama Web projekata. Na drugoj godini fakulteta, dobio sam osmomjesečnu plaćenu praksu. Od treće godine imam stalni posao, gdje radim sa tehnologijama i materijom o kojoj samo godinu ranije nisam ni sanjao. Stoga, da rezimiram: uspjeh i napredak su itekako mogući. Najbitnija stvar je da sami sebi razjasnimo kojim ciljevima težimo, i čvrsto odlučimo da ustrajemo u našim nastojanjima. Ja sam u svojim dosadašnjim planovima uspio, a iskreno se nadam da će svi mladi ljudi koji žele da naprave ime za sebe u Bosni i Hercegovini uspjeti u svojim namjerama, uz motivaciju i upornost.

Priredio: Nermin Đuzić