Hanas Kovačević, poznat kao zenički “Sherlock Holmes”, gostovao je u novom izdanju programa “Živa biblioteka” koji se održava pod pokroviteljstvom Fondacije “Izvor nade”. Prisutni su ovom prilikom imali priliku čuti jednu od najneobičnijih priča današnjice.

U Zenici živi čovjek čije ime izaziva poštovanje i zahvalnost među onima koji su nekada davno izgubili kontakt s članovima svoje porodice. Riječ je o Hanasu Kovačeviću, bivšem policijskom inspektoru, čija je služba prije desetak godina poprimila posve neobičan smjer. Umjesto policijskog posla, danas se bavi povezivanjem ljudi koji su se razišli davno, često bez nade da će se ikada opet sresti. Zahvaljujući njegovoj vještini, više od tri hiljade osoba uspjelo je pronaći svoje biološke roditelje, braću, sestre, rođake ili prijatelje iz djetinjstva. 

Prije nego što je krenuo ovim putem, gospodin Kovačević je godinama radio kao inspektor, gdje je razvijao sistematičan pristup i sklonost traženju dokaza. U policiji se naučio temeljnoj analizi činjenica, pažljivom ispitivanju ljudi i kritičkom razmišljanju o informacijama iz različitih izvora. Kad se povukao iz aktivne službe, odlučio je iskoristiti to znanje i strast za traganje kako bi pomogao porodicama raštrkanim širom Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Često ističe da je upravo taj policijski refleks, sklonost pronicljivom opažanju i domišljatost, ostao prisutan u svakoj potrazi za izgubljenim rođacima.

Hanasov rad ne počiva samo na suhoparnim podacima. On marljivo prikuplja stare fotografije, dokumente i usmene iskaze, tražeći i najmanji trag koji bi mogao ukazati na nečiju trenutnu lokaciju. Kada mu se ljudi javljaju, često imaju tek osnovne podatke: ime, prezime, možda godinu rođenja i maglovito sjećanje na neko mjesto. U mnogim slučajevima dokumenti su nepotpuni, a adrese odavno zastarjele. Ratna dešavanja i seobe stanovništva dodatno su zakomplikovale svaku potragu.

Ipak, jedan detalj — stari ožiljak, nadimak, fotografija na kojoj se prepoznaje kvart ili planinski pejzaž — može postati presudan dokaz. Hanas posjećuje mjesta gdje je osoba ranije živjela, raspituje se kod komšija, razgovara s bivšim kolegama ili daljnjom rodbinom. Ponekad se oslanja na mrežu poznanika iz policijskih dana, kao i na ljude koji su, zahvaljujući društvenim mrežama, spremni pomoći. Njegov pristup odlikuje upornost u provjeri svake informacije, pri čemu pažljivo čuva privatnost onih koji su uključeni u potragu.

Susreti koje Hanas posreduje znaju biti ispunjeni snažnim osjećanjima. Nakon decenija razdvojenosti, roditelji i djeca ili braća i sestre iznenada se pogledaju u oči, a prisutni svjedoče zagrljajima koji izmamljuju suze i najtvrđim karakterima. Hanas napominje kako ovakve situacije nisu lišene dvojbi i strahova: šta ako druga strana ne želi obnoviti vezu, ako postoje stare rane koje je teško zaliječiti, ili ako se potpuno promijenila životna situacija?

Iz tog razloga uvijek zamoli osobu da razmisli o mogućim ishodima. Ima i bolnih trenutaka kada jedna strana odbije bilo kakav kontakt. Upravo tu se pokazuje Hanasova taktičnost i razumijevanje: i tada nastoji ublažiti razočarenje i objasniti da je istina, ma kakva bila, barem dala odgovor na dugi niz pitanja. Kaže da su takvi ishodi rijetki u odnosu na sve sretne završetke, ali ipak ostavljaju bolan dojam.

Za svoj trud Hanas ne traži novac. Kako ističe, najveća nagrada su mu radosne suze onog trenutka kad se razdvojena porodica ponovo zagrli. Ljudi mu ponekad žele pokriti troškove puta ili mu ponuditi poklon iz zahvalnosti, ali on to skromno prima tek kao mali simbol koji podsjeća da je napravio nešto vrijedno. Tokom “Žive biblioteke,” posjetioci su slušali kako čitav taj angažman nadilazi puku potragu za dokumentima: to je djelo u kojem se njegova istraživačka sistematičnost spaja s altruizmom i empatijom.

Ono što dodatno fascinira jeste širina slučajeva s kojima se susreće. Pomogao je ocu (koji ima 96 godina) da prvi put vidi sina nakon sedam decenija, povezao djecu koja su godinama živjela u domovima, omogućio starim vojnim drugovima da se ponovo sretnu. Svaki novi pronalazak otvara mogućnost da se stvori lanac dobrote: mnogi koje je spojio sada i sami nude pomoć, šire glas o mogućnostima traganja i doprinose udruženim naporima.

Priča o Hanasu Kovačeviću nije samo lični uspjeh jednog čovjeka: ona ilustrira kolika snaga počiva u spremnosti da se drugome pomogne. Mnoge porodice u Bosni i Hercegovini još su rasute po raznim državama, neke zbog rata, neke zbog ekonomske migracije, a neke zbog starih porodičnih svađa. Hanasov rad vraća povjerenje u ljudsku solidarnost, podsjećajući da svako ima pravo pronaći svoj komadić historije, ma koliko on bio skriven.

Fondacija Izvor nade, kroz svoj projekat “Živa biblioteka,” prepoznala je u Hanasu primjer istinskog entuzijaste koji ličnim zalaganjem mijenja tuđe živote. Kroz razgovor i razmjenu iskustava, publika je imala priliku otkriti kakva istrajnost, hrabrost i blagost stoje iza ove naizgled neobične “detektivske” uloge. Mnogima je to bilo nadahnuće da razmisle o tome kako i oni mogu doprinijeti boljitku vlastite zajednice, makar i najmanjim gestama.

Hanas Kovačević dokaz je da jedna osoba može donijeti veliku promjenu onima koji godinama žive u neizvjesnosti. Njegov nekadašnji policijski trening postao je alat u novoj misiji — spajanju porodica i davanju odgovora na pitanja koja su predugo ostala bez objašnjenja. Iako susreti koje posreduje nisu uvijek puni veselja, već sama činjenica da ljudi dobiju obavijest o porijeklu, srodnicima ili dragim prijateljima često donese olakšanje.

U okrilju Fondacije Izvor nade, Hanas je ispričao na desetine priča u kojima se radost stopila sa suzama. Time je još jednom potvrdio da topla riječ i doza ljudske solidarnosti mogu pobijediti i najveće geografske, pa čak i emotivne razdaljine. Njegovo ime nastavlja kružiti Zenicom i mnogo šire, a sa svakim novim pronalaskom on nastavlja svoju tihu, istrajnu misiju vraćanja davno izgubljenih osmijeha.