Devetnaesta Živa biblioteka Fondacije Izvor nade ugostila je Tomislava Cvitanušića, sarajevskog sportistu i alpinistu, prvog čovjeka iz Sarajeva na vrhu Mount Everesta. Pred stipendistima i gostima Fondacije govorio je o iskustvima koja su ga oblikovala kao čovjeka. Iza njega je više od dvadeset maratona, svih šest najvećih svjetskih trka, prvi Ironman u historiji bh. sporta i najviši vrhovi na šest kontinenata.

Cvitanušić je počeo od straha. Rekao je kako smo stručnjaci u Bosni i Hercegovini da objasnimo da nešto ne može, i to do iznemoglosti. Ljudi odustaju od svojih snova jer im neko kaže da nemaju šanse. A strah je, rekao je, samo vjerovanje da će se nešto loše dogoditi. Suprotnost je ista stvar, samo okrenuta. Vjerovanje da će se nešto dobro dogoditi. Portali pune ekrane lošim vijestima i senzacijama, a o ljudima koji tiho grade nešto vrijedno rijetko ko piše.

A briga je, rekao je, besmisleno trošenje energije. Ako možeš nešto promijeniti, napravi plan. Ako ne možeš, prestani o tome misliti. „Ne možete vi promijeniti asteroid koji će pogoditi planetu Zemlju,” rekao je. Sala je prasnula u smijeh.

Na Everestu penjače drži jedno uže. Kad jedan padne, ostali ga drže. Član tima, kako ga je definisao Cvitanušić, stranac kojem dajete život u ruke. Na Matterhornu, na granici Švicarske i Italije, u njegovom timu bile su dvije žene iz Bosne i Hercegovine. „Moja ideja je bila da ja njih nešto naučim, ali ja sam puno više naučio od njih,” rekao je. Ne penjite se sami.

Sedmica ima 168 sati. Cvitanušić je pred publikom napravio račun. Devet sati sna dnevno, deset sati posla ili studija, dva sata vježbanja tri puta sedmično, sat čitanja svaki dan. Kad se sve sabere, ostaje osam sati viška. „Poklonite ih nekome drugom. Uvijek postoji neko u vašoj blizini kome je potrebna pomoć.” Kad neko kaže da nema vremena, to obično znači da nema vremena za vas.

Cvitanušić je nadalje govorio kroz jednu konkretnu sliku. Na osam hiljada metara, da bi popio čašu vode, treba mu sat vremena. Naći led, istopiti ga, čekati da vatra na toj visini učini svoje. „Kad mi neko ponudi čašu vode, meni je odmah lijepo,” rekao je. Podsjetio je publiku da pet posto ljudi na svijetu ima ono što mi u Sarajevu uzimamo zdravo za gotovo: krov, vodu, obrok. „Mi peremo auto vodom koju možemo da pijemo.”

Mustafa Mehić je potpuno slijep od šesnaeste godine. Kad ga je Cvitanušić nazvao i rekao da će biti prvi slijepi polumaratonac u Bosni i Hercegovini, Mustafa je odgovorio: „Sanjao sam da nekom budem uzor.” Trenirali su šest mjeseci. Kad se pročulo šta rade, prijatelji su se otimali ko će ga voditi na trening. Adidas im je poklonio opremu. Na dan trke padala je kiša, a Mustafa se smijao: „Mi trčimo, nećemo se rastopiti.” Prešao je cilj za dva sata i pet minuta.

Poslije trke su svi plakali. Svi osim Mustafe. Suzni kanali su mu presušili, pa su drugi plakali umjesto njega. Mustafa je prvi slijepi student koji je završio Pravni fakultet u Sarajevu. Oženio se, dobio posao u struci. Sada piše knjigu.

„Mustafa je od mene napravio boljeg čovjeka,” rekao je Cvitanušić.

Na vrhu Mount Everesta Cvitanušić je kleknuo na stijenu staru šezdeset miliona godina. Bio je tužan jer je znao da je tamo prvi i zadnji put. Kamera se pokvarila od hladnoće, ali njegov šerpa Purba je sve snimio telefonom.

Cvitanušić se vratio u Sarajevo i rekao da je tu pronašao sve što mu treba.

Susret je realizovan u okviru jednogodišnjeg karijernog programa https://izvornade.com/karijerno/, koji Fondacija Izvor nade provodi s ciljem osnaživanja mladih za tržište rada. Program se realizira uz podršku projekta “BOOST Balkans for Optimising Opportunities, Sustainability and Transformation of Civil Society”, trogodišnjeg regionalnog programa usmjerenog na osnaživanje civilnog društva u oblastima mladih i poduzetništva, zaštite okoliša, ruralnog razvoja, očuvanja kulturne baštine i razvoja zajednica, koji podržava Agence Française de Développement (AFD).