Svake godine pred mubarek mjesec Ramazan, Fondacija Izvor nade okupi stipendiste, alumniste, donatore i širu publiku na predavanju koje za cilj ima zajedničku pripremu za mjesec posta. Ove godine pred prepunom salom govorio je prof. dr. Esmir Halilović sa Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, uz bogat prateći program. Predavanje je nosilo naslov „Ramazan kao škola srca: post koji je mijenjao ljude i gradio zajednicu”, a profesor je od samog početka govorio o postu kao odgoju koji obuhvata cijelog čovjeka, jer post koji ne promijeni način na koji se čovjek ophodi u porodici i među ljudima nije ostvario svoju potpunu svrhu. Kako je sam rekao, „ibadeti, ukoliko su iskreno i čisto obavljeni, trebali bi mijenjati čovjeka, činiti ga boljim i prema Bogu i prema ljudima.”

To mjerilo, kako je pojašnjavao, tiče se sasvim konkretnih stvari, počevši od toga kako čovjek razgovara sa ukućanima i kakav je prema njima kad ga pritisne umor ili ljutnja. Koliko je čovjek spreman prešutjeti ono što bi najradije izgovorio i popraviti ono što u svom životu godinama odgađa, to je pravo mjerilo posta. Kad toga nema, poručio je, razlika između onoga što govorimo i onoga što živimo prestaje biti lična stvar. Upravo taj raskorak između proklamovanih vrijednosti i svakodnevnog ponašanja, prema Halilovićevim riječima, godinama slabi zajednicu iznutra.

U tom smislu podsjetio je na poznatu misao Mustafe Busuladžića, koji je zapisao da, kada bi kod prvih muslimana postojao nesklad između riječi i djela kakav danas vidimo, „islam ne bi trajao ni četrnaest godina, a kamoli četrnaest stoljeća.”

Jer ono o čemu ljudi svakodnevno razgovaraju, šta cijene i za čim idu, na kraju oblikuje i ono što zajednica kao cjelina postane. Halilović je to pojasnio primjerom iz emevijskog perioda, kada su trojica vladara iz iste porodice, vladajući jedan za drugim, svaki za sobom povukli sasvim drugačije preokupacije među ljudima.

Velid ibn Abdul-Malik bio je opsjednut graditeljstvom i u njegovo vrijeme narod se natjecao ko će ljepše sagraditi i ukrasiti. Njegov brat Sulejman volio je bogatu trpezu pa je, za njegove vladavine, narod govorio samo o jelu. A onda dolazi Omer ibn Abdul-Aziz, čovjek koji je živio onako kako je govorio, i odjednom se mijenja ono o čemu ljudi uopšte razgovaraju. Na sijelima se više nije pitalo ko je šta sagradio ni šta je ko pojeo, nego koliko Kur’ana dnevno učiš, za koliko vremena proučiš hatmu. Uz taj primjer naveo je i predanje koje, kako je profesor govorio, stvarnost potvrđuje iz generacije u generaciju, „kakvi vi budete, takvi će vam vladari biti.”

Ako je zaista tako, onda vrijedi pogledati oko čega se naša zajednica danas okuplja i oko čega se razilazi. Na četrnaest mjesta u Kur’anu pojavljuje se formulacija „pitaju te” (ar. يَسْأَلُونَكَ, yes’eluneke), kojom ashabi postavljaju pitanje Poslaniku, alejhis-selam, a Allah im kroz objavu daje odgovor. Profesor je analizirao svako od tih mjesta i ustanovio da se pitanja tiču duše, mjesečevih mijena, žrtvovanja, oprosta, dakle suštine vjere i života. „Ima li i na jednom od tih četrnaest mjesta da pitaju Poslanika gdje će ruke držati u namazu?”, upitao je prisutne. „Nema. A u nas se pobožnost svela na to jesu li ruke ovdje, jesu li malo dolje ili malo gore. Je li to pobožnost koju zagovaramo?”

Kolika će brada biti, kakva će, potkresati ili ne, nema toga u Kur’anu. Nogavice? Nema. Kapa, šešir, kačket? „Al’ bogami ljudi se svađaju oko nogavica. Ljudi se svađaju oko kape, oko šešira, oko kačketa.”

Uz to je ispričao scenu koju bilježi profesor Enes Karić u knjizi „Bosanske muslimanske rasprave” s početka dvadesetog stoljeća. Dijete od sedam ili osam godina putuje s babom brodom iz Bosne, u onoj velikoj seobi kad su najbogatiji i najučeniji napuštali zemlju. Na brodu prvi put u životu ugleda šešir. Vlasnik šešira, vidjevši da je djetetu zapalo za oko, uzme šešir i stavi mu ga na glavu. Bezazlena stvar, dijete se zabavlja. Ali babo je u šeširu vidio nešto sasvim drugo, za njega je to bio znak nevjerstva. Doletio je s druge strane broda i povikao: „Ćafire jedan! Otišao si u ćufur!” Dijete je poslije zapisalo: „Ja ništa ne znam. Ja znam samo da sam šamarčinu dobio kakvu nikad u životu nisam dobio.” Halilović je to komentarisao kratko: „E to je naša pobožnost.” Ta opsjednutost formom na račun suštine, kako je pokazao, nije nova pojava, ali nas i danas skupo košta.

Ispričao je i situaciju iz vlastitog iskustva, isti grad, ista geografska širina i dužina, isto sunce, a dvojica muslimana imaju različit iftar jer svaki ima „svoju vaktiju”. U nekim porodicama otac bajramuje jer je za njega Bajram nastupio, a sin na spratu još čeka jer slijedi drugačiji proračun početka mjeseca. „To su zastrašujuće stvari koje imaju konkretne implikacije”, jer niko od ljudi koji se upuštaju u te rasprave, kako je dodao, niti je astronom niti ima stvarno znanje o toj temi, a ipak su spremni razbiti jedinstvo vlastite porodice.

Umjesto svega toga, Ramazan traži da čovjek posti cijelim bićem, i tijelom i dušom, uključujući i post od društvenih mreža, od sadržaja koji umara srce i rasipa pažnju u mjesecu kad je ta pažnja najpotrebnija.

Predavanje je zaokruženo kur’anskim ajetom iz sure El-Bekare, „I kada te robovi Moji o Meni upitaju, Ja sam blizu.” Profesor je uz njega podsjetio i na ajet iz sure Kaf, gdje Uzvišeni Allah kaže da je čovjeku bliži od žile kucavice. Ta blizina, kako je objasnio, nije apstraktna. Ramazan je prilika da se prema toj blizini živi iskreno.

Gospodar je toliko blizu da ništa od onoga što čovjek radi i govori ne prolazi nezapaženo. A koliko je tog vremena uopšte ostalo, niko ne zna. Profesor je to pojasnio pričom iz vlastitog iskustva. Nedavno je krenuo na umru, a s njim su putovanje uplatila četvorica mladih ljudi. Na dan polaska, trojica su se pojavila. Četvrtog nije bilo. Kad je pitao šta se desilo, saznao je da mu je supruga, zdrava žena u tridesetoj godini života, iznenada preminula na njegovim rukama. Troje djece ostalo je bez majke. „Je l’ ona htjela umrijet’? Bogami nije. Nego jednostavno došao edžel.”

Zato je i pitao, kada bismo znali da nam je ovo posljednji Ramazan, kako bismo ga ispostili? „Uh, kako bi se mi trudili da svaku minutu iskoristimo. A možda jest posljednji.” I zato, pozvao je prisutne, iskoristimo ga da popravimo svoje duše i odnose u porodicama, „jer oni nisu dobri, vjerujte da nam nisu dobri odnosi”, i da na taj način popravimo i odnose u našem društvu.

Program su obogatili stipendisti i alumnisti Fondacije Izvor nade učenjem Kur’ana i izvođenjem ilahija, uz čitanje prijevoda odabranih kur’anskih odlomaka. Pred sam kraj podsjetio je da muslimani u Bosni i Hercegovini danas imaju slobodu kakvu „nema nigdje na dunjaluku”, i da ta sloboda nosi odgovornost da se prostor koji imamo ispuni znanjem i međusobnom podrškom, djelima od kojih će i nama i onima poslije nas biti bolje. Predavanje je završeno razgovorom s publikom i zajedničkom dovom.

Post se ne završava na iftaru. To je škola srca.