Ljetni kamp MREŽA ’25 pokazao je koliko jedna dobra ideja može promijeniti pogled mladih na sebe, grad i zemlju. Od 26. do 31. jula Sarajevo je disalo u ritmu pedeset srednjoškolaca iz povratničkih zajednica koji su u Studentskom domu “Prof. dr Fikret Hadžić” dobili prostor, podršku i glas. U tih šest dana stvorene su veze koje nadilaze raspored aktivnosti: upoznavanje, zajednički ritam, hrabri prvi nastupi i tiha, ali odlučna odluka da se kući vrate spremni da pokrenu svoje male inicijative.

Prvi susreti bili su ispunjeni stidljivim osmijesima koji su se brzo pretvarali u sigurniji korak. Uz mentore, mladi su vježbali javni nastup s Andrejom Madunićem, skidali tremu i učili kako u mikrofon stane i srce i misao, ako se riječi izgovore jasno. Digitalne navike prodrmala je radionica “Disconnected IRL” Nedžle Čolo: telefoni su se odlagali, a pogled je, nakon dužeg vremena, ponovo nalazio lice ispred sebe. U posjeti Tunelu spasa učili su kako se korača kroz uski prolaz historije, a u Centru “Safet Zajko” predstavljali su svoje lokalne priče, onako kako se zavičaj nosi u džepu košulje – blizu, toplo i jednostavno.

Psihologinja Sanela Šehić otvorila je važnu temu ličnih granica: gdje staje tuđe i počinje naše, kako reći ne, kako sačuvati sebe u buci dana. Potom je žičara ponudila širi kadar grada, a potraga po Baščaršiji pretvorila učenje u igru: zagonetke, tragovi, sitni trijumfi na svakom ćošku. U Visokom su u fabrici Vispak vidjeli put “Zlatne džezve” od zrna do mirisa koji podsjeća na kuću, a u arheološkom kompleksu Ravne zakoračili su u hlad podzemlja, gdje se šapat pretvara u pažnju. Večer je donijela kviz o Bosni i Hercegovini, takmičenje znanja koje je zapravo bilo slavlje pripadanja.

Sarajevo se otvaralo sloj po sloj. U escape roomu Fox in a Box brusile su se logičke vještine pod pritiskom vremena. Muzej optičkih iluzija podsjetio je da pogled vara, pa je vrijedno provjeriti drugi ugao. U Zemaljskom muzeju, pred Sarajevskom hagadom, zastalo se duže nego što nalaže raspored, jer neke knjige traže tišinu. Kerima Delibašić potom je vodila živu radionicu govora tijela: kako stoji ruka, šta govori pogled, gdje se čita namjera. U završnici su učesnici izlagali svoje projekte, skicirali planove, pjevali i grlili se, bez velikih riječi, ali s mnogo smisla.

Kamp je pokazao koliko se stiče kad se znanje prenosi iz ruke u ruku. Mladi su naučili kako stati pred publiku bez straha, kako pripremiti govor, kako argumentovati, kako slušati. Shvatili su da digitalni odmor nije kazna nego predah koji vraća fokus. Upoznali su Sarajevo ne kao razglednicu, nego kao grad koji se čita hodom i pitanjima. Ponijeli su kući samopouzdanje, kontakte i ideje: debata u školi, volonterska akcija u naselju, mala biblioteka u mjesnoj zajednici, radionica za mlađe.

Zahvalnost ide svima koji su držali vrata otvorenim i srce spremnim: Tunelu spasa, Kompleksu Ravne, Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, Muzeju optičkih iluzija i kompaniji Vispak. Volonteri Studentskog doma “Prof. dr Fikret Hadžić” bili su tiha snaga: uredne prostorije, osmijeh na portirnici, pomoć onda kad se ne traži, već se podrazumijeva. Mentori su bili oslonac i kompas, a učesnici razlog da se trud isplati.

MREŽA se ne završava kad se zaključa posljednja soba. Nastavlja se u porukama koje će stizati narednih sedmica, u zajednicama koje će dobiti nove male projekte, u sigurnijem tonu glasa onih koji su prvi put govorili pred drugima. Ljetni kamp MREŽA ’25 zato ostaje kao upisano iskustvo: Sarajevo kao učionica pod vedrim nebom, prijateljstvo kao zadatak bez roka i Bosna i Hercegovina kao lekcija koja se najbolje uči izvan udžbenika. Vidimo se 2026. sa novim generacijama, novim smijehom i novim idejama koje će iz skice preći u djelo.